Kolegicama i kolegama iz arhivske i šire stručne i znanstvene zajednice, javljamo tužnu vijest da je preminula gđ. Dubravka Čengić, arhivska savjetnica, doajenka i mentorica mnogih generacija arhivista. Dubravka je bila arhivist staroga kova, provodeći neizmjerno više vremena u spremištu nego u svome uredu. Svima koji su je poznavali i imali s njome prilike raditi u pripravničkoj fazi svoga radnoga vijeka – a mnogima i kasnije – samim je svojim pogledom, fizičkom staturom, odrješitim govorom i čvrstim stavovima, nedvojbeno ulijevala strah u kosti. Ali ne strah od od nje kao prijeke i stroge osobe, nego strah koji je zapravo bio poštovanje prema znanju, iskustvu, posvećenosti poslu kojim se bavi, brizi za detalje koji su se mnogima od nas u određenome trenutku činili bespotrebnima i suvišnima. S druge strane, ako ste vrlu nam arhivsku savjetnicu susreli u hodniku, na stubištu, na putu prema arhivu, …, većinom se raspitivala o vašemu obiteljskom životu, zdravlju, djeci, …, suptilno pamteći sitnice vaših privatnih okolnosti. Dubravka Čengić većinu je svoga radnoga vijeka provela u Državnome arhivu u Zagrebu, i nekako se čini da je ondje našla sebi zadovoljavajući okvir. Rođenoj Osječanki, arhivski fondovi tijela i institucija Grada Zagreba u razdoblju njegova intenzivnoga pretvaranja u metropolu (1850 – 1945), zasigurno su odgovarali u smislu habitusa osobe koja je odrasla, te se osnovno i srednje školovala u građanskoj sredini sa svim svojim vrlinama i manama, ali baš zato dobro je poznavajući.
Dubravka je iza sebe ostavila brojne inventare nastale nakon njenoga sređivanja najznačajnijih fondova koje čuva Državni arhiv u Zagrebu, te je dugi niz godina bila voditeljicom Odjela za sređivanje i obradu gradiva. Vodila je i prvi veliki projekt mikrofilmiranja gradiva u Državnome arhivu u Zagrebu – u vrijeme kad je to bio nôvum – Zbirke građevinske dokumentacije Grada Zagreba, koju je i formirala. Mentorirala je (često neformalno i nevrednovano) velikome broju arhivistica i arhivista, desetljećima vodila temeljne evidencije dotičnoga arhiva, te bila autoritet, strogi šef, ali uvijek nekako – često prikriveno – ostavljajući prostor onima u kojima je prepoznala arhivski/arhivistički žar.
Iako suvremene okolnosti i vrijeme, čini se, više ne prepoznaju taj status, mnogi će još uvijek aktivni arhivisti Dubravku Čengić pamtiti kao osobu koju bi s punim pravom nazvali „arhivskom institucijom“.
U tome, i svakome drugom smislu, zahvalni smo našoj Čengićki na ukupnome profesionalnom trudu, ali i vjeri u mnoge od nas, čime nas je inicijalno potaknula i posljedično ostavila u arhivskoj struci i službi!
